autorka: Rosela Mena za La Lettura
naslovna fotografija: Marijana Janković
Kada je prvi put pročitala “Kako sam naučila da vozim” dramaturškinje Paule Vogel, Tara Manić imala je dvadeset godina, studirala je režiju u Beogradu i još nije imala vozačku dozvolu.
„Upravo zato sam to pročitala!“ kaže rediteljka rođena 1994, jedna od novih snaga srpske pozorišne scene. „Pogrešno sam razumela naslov – mislila sam da je o vožnji, nezavisnosti, slobodi koju tada još nisam imala.“
Ali nije tako. Taj tekst, koji je osvojio Pulicerovu nagradu 1998. godine, govori o seksualnom zlostavljanju koje ujak vrši nad svojom nećakom godinama, počev od trenutka kada je uči da vozi.
Nešto poput “Lolite”, ali ovoga puta napisano iz ženske perspektive i ispričano glasom devojke koja je preživela zlostavljanje. „Ono čega se najviše sećam iz prvog čitanja jeste osećaj klaustrofobije, nedostatka vazduha – kao da sedim na zadnjem sedištu automobila i posmatram njihove susrete.“
Desetak godina kasnije, taj osećaj postao je polazna tačka njene režije ovog teksta, koji će u Italiji biti premijerno izveden 28. i 29. marta u okviru festivala Fog u Trijenalu Milano.
„Zajedno sa scenografkinjom Zoranom Petrov odlučili smo da ne prikazujemo automobil realistično. Umesto toga, publiku smo postavili toliko blizu glumaca da se svi osećaju kao da su u kolima sa Lil Bit i ujkom Pekom.“
Glumci igraju u intimnom prostoru bez ikakve vizuelne barijere između scene i publike. „Želim da publika oseti tu neprijatnu bliskost—da budu svedoci, a ponekad čak i saučesnici u onome što ujak radi Lil Bit.“
Manić danas ima trideset dve godine, predaje na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, radila je u zemlji i inostranstvu i deo je umetničkog centra Heartefact.
Njena generacija odrasla je u vremenu kada su ženski glasovi počeli snažnije da se čuju u javnosti. „Imala sam sreću da se obrazujem u periodu kada je postalo moguće govoriti“, kaže ona.
„Ovaj tekst se danas, 2026. godine u Srbiji, čita drugačije nego 1997. u SAD. Teme koje su nekada bile tabu – seksualno nasilje, pedofilija, incest i manipulacija—danas se mogu otvorenije diskutovati.“
„Režirala sam ovaj tekst kroz sopstvene dileme i iskustva, i kroz preispitivanje svoje uloge kao nekoga ko je ponekad bio svedok nasilja i možda ga omogućio.“
Odnos između Lil Bit i njenog ujaka nije zasnovan na otvorenom fizičkom nasilju, već na sporoj i suptilnoj izgradnji zloupotrebe kroz svakodnevne gestove i poverenje.
Nema naglog izbijanja agresije, već postepeno gomilanje postupaka i reči u opasnoj mešavini nežnosti i zlostavljanja. Suština teksta je da nasilje ne zahteva otvoreno protivljenje—dovoljno je odsustvo pristanka, posebno u neravnopravnim odnosima.
„Njihov odnos je pun ambivalencije: ljubav, nežnost, radoznalost, poverenje i prelazak granica“, kaže Manić.
Snaga dela leži u empatiji autorke prema oba lika i istraživanju tamnih strana ljudske prirode.
„Ne verujem u zlo kao nešto odvojeno od nas“, kaže Manić. „Nasilje nije nešto apstraktno—ono postoji u ljudskom ponašanju.“
U predstavi nasilje nikada nije prikazano direktno. „Od početka sam želela da predstava bude suptilna i da ne traumatizuje publiku. U pozorištu me ne zanima prikazivanje nasilja, već rad sa maštom gledalaca.“
Jer pravo uznemirenje ne dolazi od nečeg monstruoznog, već od njegove tihe i uznemirujuće bliskosti.



foto: Lorenza Daverio, Trienalle Milano
