U Sarajevu je nedavno završeno prvo izdanje Sarajevo Theatre Showcasea, godišnjeg strukovnog događaja koji pruža značajnu razvojnu platformu pozorišnim profesionalcima iz jugoistočne Evrope. Showcase organizuju kulturne organizacije i pozorišta iz pet zemalja, predvođene Sarajevskim ratnim teatrom SARTR i Hartefaktom iz Srbije. Osim glavnog programa u kojem je predstavljeno šest predstava, jedan od pratećih programa je i atelje za dramske pisce u sklopu kojeg je dvadeset izabranih autora i autorki razvijalo svoje nove drame od februara do avgusta pod mentorstvom Biljane Srbljanović, Marije Milisavljević, Ivora Martinića i Bernharda Študlara. Od dvadeset drama, izabrane su četiri najuspešnije koje su predstavljene tokom showcasea u formi javnog čitanja, a jedna od izabranih drama je i „Zovem se Dajana“ naše mlade autorke Nađe Mišković. Intervju s njom objavljen u Politici prenosimo u celosti (razgovarala: Borka Golubović-Trebješanin):
Drama „Zovem se Dajana” inspirisana je istinitom pričom o neonacisti iz Novog Sada koji je posle boravka u zatvoru postao ono što je oduvek bio – trans-žena Dajana. U toj priči me je najviše zanimao osećaj pripadnosti i autentičnog identiteta za koji retko ko od nas skupi hrabrosti da ispolji. Pitam se šta je sve potrebno čoveku, do koje granice može da dođe, da bi taj identitet izrazio, kaže za „Politiku” mlada dramska autorka i dramaturškinja Nađa Mišković, koja svojim dramskim rukopisom skreće pažnju poklonika pisane reči u zemlji i regionu.
U okviru nedavno završenog prvo izdanja Sarajevskog teatarskog šoukejsa, jedan od pratećih programa bio je i atelje za dramske pisce u sklopu kojeg je 20 izabranih autora i autorki razvijalo svoje nove drame od proteklog februara do avgusta. Izdvojile su se četiri najuspešnije, a jedna od izabranih drama je i „Zovem se Dajana” Nađe Mišković.
– Bilo mi je jako važno da u celosti predstavim svog dramskog junaka pa je zbog toga drama podeljena u dva dela. Prvi deo se bavi životom Dejana kao neonaciste koji zbog svojih trauma i mržnje prema sebi, svoje autotransfobije odlazi u najsigurniju luku za muškarce, a to je biti neonacista. Jako sam puno istraživala o tome i čitala da saznam šta je privlačno u tome biti neonacista. To je jako kodifikovano, sigurno mesto za muškarce ili one koji moraju da dokažu drugima i sebi da to jesu. Postoje tačne odrednice koje treba da se prate da bi neko postao deo te grupe i identiteta. To je osobi poput Dejana bilo potrebno kako bi sakrio samoga sebe i savio masku onoga što je za druge morao da bude. Jako mi je bilo važno da se prikaže kako se nasilje sprovodilo, šta je on sve radio – priča Nađa Mišković i dodaje:
– Drugi deo se bavi životom Dajane. Njenim autentičnim identitetom, ali i činjenicom da čak i tada ne može u postupnosti da prihvati sigurnost jer nije na to naviknuta, jer je nikada nije imala. Ona nije imala dom, porodicu i sigurno mesto. To je čist prikaz samodestrukcije koje osobe koje su tako živele često ispoljavaju.
Nađa Mišković rođena je u Novom Sadu početkom ovog veka. Paralelno sa gimnazijom, išla je u muzičku školu, a letnje raspuste je provodila kao ulična sviračica, pevajući i svirajući ukulele s drugaricom u centru Novog Sada. Bavila se hip-hopom, bila članica dramske sekcije na francuskom jeziku…
– Ono što me inspirisalo da se pozabavim dramom „Zovem se Dajana” su i tabloidni naslovi, skandalozna štampa, naslovi poput „Bio je neonacista, sad je trans”, uzvičnik, uzvičnik, foto-video. Pitala sam se šta ima ispod toga, ko je zapravo ta osoba i šta je potrebno da se nekome desi za tu vrstu promene. Kome pripada taj tragični život u kome je osoba osuđena na usamljenost. Činjenica je da Dajanu niko nije hteo da prihvati čak i kada je osvestila kakve je zločine radila, trans i gej zajednica to nije mogla da joj oprosti. I to je ta neka ambivalencija koja me zanima. Možemo da ih razumemo, osudimo čak na momente, ali nam je isto tako i žao. Dajana je završila na ulici, kao beskućnica, umrla je i niko nije znao zašto. Zato sam u drugi deo drame dodala njen lični autorski glas, kroz muziku i pevanje – priča naša sagovornica.
Postoji u drami, dodaje ona, i malo kabaretskog momenta i ističe:
– To mi je bilo potrebno da se ona u potpunosti definiše kao osoba i da ima prostora da kaže šta oseća, ko je zapravo ona. Dok sam pisala pesme, bilo mi je teško jer sam se jako saživela sa njom, povezala s likom, nikad mi nije bilo tako. I mislim da drugačije i ne može ovako nešto da se napiše. Ako nemate empatiju i razumevanje, ne možete da predstavite tu osobu u celosti. Jedna od pesama govori o tome da koliko god bila na dnu, ona će nastaviti da se bori.
Teme koje Nađu Mišković zanimaju, kako navodi, jesu ljudi sa margine kojima želi da da glas jer u današnjem sistemu ne postoji mesto za njih da ga ispolje.
– Dajem glas onima kojima ne dozvoljavaju da otvore usta i kažu svoju istinu. Mnogo me zanimaju te teme, a u pozorištu volim od svega da uzimam pomalo, nisam toliko žanrovski opredeljena. Najčešće osećam, manje nego što mogu jasno da formulišem, zašto mi se nešto sviđa. Mislim da sam tek na putu ka pronalaženju svog stila i autorskog glasa, ali važno mi je da ne budem ograničena nijednom konvencijom. Da li je to apsurd koji volim ili hipernaturalizam… Volim trenutno da od svega što mi se sviđa uzimam pomalo – tvrdi Nađa Mišković.
