1. U septembru 2023. godine su gotovo svi mediji u zemljama nekadašnje Jugoslavije objavili vest da su u Brčkom, u dvorištu kuće čuvenog lekara, pronađeni ostaci ljudskog skeleta. Brojni izveštaji su naveli da se radilo o zemnim ostacima srebreničke žrtve, koje je ispod fontane u sopstvenom dvorištu zakopao ugledni ortoped. Prema svedočenju bivše supruge, koja je prijavila ovaj slučaj, lekar ih je našao u lovu 1997. godine, dve godine nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Doneo ih je u Brčko i koristio u svojoj praksi, kako je izjavio, da bi se što bolje upoznao sa anatomijom ljudskog tela i „za planiranje operacija”. Po njegovim rečima „oni su valjali stotinama ljudi”. Kosti i lobanju koje je pronašao u okolini Vlasenice, tajno je zakopao 2012. godine.
Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine je nakon DNK analize utvrdio da su pronađeni ostaci dva mladića. Salka Hadžića iz Nove Kasabe i Mensura Nurkića iz sela Cerska, čiji su delovi tela prethodno sahranjeni na mezarju u Potočarima 2011. i 2022. godine. Hadžić je u vreme smrti imao 27, a Nurkić samo 20 godina.
Javnost je zapanjila činjenica da je lekar, koji je položio Hipokratovu zakletvu, izbegao da obavesti nadležne organe, te da je prekršio etičke principe lekarske profesije i počinio krivično delo prećutkivanja zločina i prikrivanja masovne grobnice. Tužilaštvo BiH je otvorilo slučaj i pokrenulo istragu, a Komora doktora medicine Republike Srpske je saopštila da neće donositi odluku njegovoj licenci dok se istraga ne završi.
Način na koji je lekar dehumanizovao žrtve zgrozio je građanke i građane Bosne i Hercegovine. U izjavama koje su davali novinarima većina je isticala da ih nakon svega što su doživeli poslednjih trideset godina ta vest, međutim, nije ni iznenadila.
U Srbiji je slučaj relativno brzo izašao iz fokusa javnosti, a samo retki mediji su pet meseci nakon ekshumacije objavili da je otkriven identitet dvojice mladića. Apsurdnost čitavog slučaja se ogledala u činjenici da je ugledni lekar ne samo prisvojio i tako privatizovao ljudske posmrtne ostatke, već da je time pokušao da izbriše sećanje na ljudske živote. Činjenica da se u Bosni i Hercegovini traga za 7597 osoba, od čega je 1200 žrtava zločina u Srebrenici, iako često ponavljana u medijima, nije uticala na doktora medicine, čije je ratno iskustvo javnosti ostalo nepoznanica. Nije razvila empatiju prema poginulim i umrlim, njihovom tragičnom završetku, niti prema članovima njihovih porodica koji su godinama govorili o neprolaznoj tugi i bolu zbog nemogućnosti da sahrane svoje najbliže i razarajućem iskustvu sahranjivanja delova tela svojih sinova, očeva, supruga, rođaka. Otkrivanjem tajne grobnice u Brčkom razobličen je jedan od najstrašnijih primera prikrivanja dokaza koji je ostao kao svedočanstvo o strašnim posledicama organizovanog institucionalnog manipulisanja istinom i potpunom izostanku empatije prema žrtvama.
2. Dublje kritičko promišljanje ovog slučaja je izostalo u srpskoj javnosti, baš kao i brojni drugi pokušaji pojedinaca i grupa da u javnom polju artikulišu diskurs unutar koga bi bile personalizovane i sa pijetetom komemorisane žrtve Srebrenice. Nemi ulični performansi, brojne konferencije u organizaciji nevladinih organizacija posvećenih afirmaciji koncepta suočavanja sa prošlošću, izložbe i radovi umetnica i umetnika, predlozi za podizanje spomenika žrtvama Srebrenice u Beogradu, kao i debatne grupe teoretičara, aktivista i malobrojnih predstavnika političkih stranaka koji su organizovani iz godine u godinu nisu uspeli da probude većinsku Srbiju. Pune tri decenije najveći deo javnosti nije iskazao spremnost da se suoči sa zločinom i ožali preko osam hiljada ubijenih muškaraca i dečaka i tragičnu sudbina 25 000 raseljenih žena i dece.
Neuspeh koncepta suočavanja sa prošlošću moguće je, naravno, pratiti na globalnom nivou i sagledati kao rezultat manipulativnih pokušaja njegove apsolutizacije kroz ideološko i političko formalizovanje, te izostanak suštinskog promišljanja uzroka i iznalaženja rešenja za posebnost svakog ratnog zločina. Moguće je tragati za obrascima koji su uslovili neuspeh te velike ideje i na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. Ali nužno je istovremeno sagledati i specifičnosti neuspeha tog procesa u samoj srpskoj sredini kroz konkretan odnos prema genocidu u Srebrenici kao najjasnijem pokazatelju, odn. lakmus papiru svake političke promene. Srpska javnost se tokom tri decenije većinski kretala u trouglu negacije, čija temena i danas označavaju tri ključna politička i istorijska diskursa unutar kojih se o njemu govori: potiskivanje i brisanje, selektivno priznanje i intencionalno relativizovanje. Iako je u retkim slučajevima zločin bio istina i javno priznat – u stihovima opskurnih pesama i na zastrašujućim proslavama organizovanim u čast egzekutora, to priznanje nije imalo za cilj pravdu, već zastrašivanje onih koji su zahtevali, ili samo očekivali priznanje krivice odgovornih i njihovu javnu osudu.
Važni institucionalni iskoraci koji su se povremeno događali, poput uspostavljanja Tužilaštva i Odeljenja za ratne zločine pri Višem sudu u Beogradu, usvajanja Završnog izveštaja o Srebrenici Komisije vlade Republike Srpske 2004, Deklaracije Narodne skupštine Republike Srbije iz 2010, ili nekoliko poseta predsednika Srbije Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, su kao kamen bačen u vodu uspevali da nakratko uznemire društvo, ali ne i da ga dubinski pokrenu. Od 2015. godine i ta površinska talasanja su gotovo potpuno prestala. Tokom poslednje decenije je uspostavljen snažan martirološki narativ kojim su pod plaštom „haških mučenika” ekskulpirani kreatori i realizatori politike etničkog čišćenja i proširena izmišljena tvrdnja o nametanju kolektivne krivice čitavom narodu. Pokušaji buđenja javnosti kroz prezentovanje ličnih priča i otkrivanje nedostajućih delova složenog srebreničkog mozaika su većinski ignorisani.
3. Džudit Batler (Judith Butler) je nespremnost većine u jednom društvu da prepozna određene grupe žrtava, protumačila kao dokaz nespremnosti da se priznaju njihovi životi, kao i životi onih koji su ostali da tuguju za njima. Odbijanje da se priznaju i ožale žrtve Srebrenice u Srbiji proizvod je dugogodišnjih manipulacija i iskrivljavanja činjenica, čiji je cilj uvek bio zaštita ljudi koji su zločin osmislili i sproveli i legitimacija politike koja ga je ne samo tolerisala, već planirala u nameri ostvarenja „viših ciljeva“.
Od prvog izveštaja Specijalnog izvestioca Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija o situaciji na području bivše Jugoslavije, Tadeuša Mazovjeckog (Tadeusz Mazowiecki), u kome je konstatovano da etničko čišćenje nije predstavljalo posledicu, već cilj rata u Bosni i Hercegovini, ta je politika prepoznata, odbačena i osuđena u svim međunarodnim institucijama i telima. Na osnovu Izveštaja Mazovjeckog o zločinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u decembru iste 1992. godine je doneta Rezolucija Ujedinjenih nacija, u kojoj je istaknuto da je „gnusna politika ‘etničkog čišćenja’“, koju su sprovodile srpske vojne snage u cilju nasilnog osvajanja teritorija „predstavljala radnju izvršenja genocida”. U skladu sa tim zaključkom je formiran Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao prvi međunarodni krivični tribunal posle Nirnberškog suda.
Ove oštre ocene i važne odluke potpuno je, međutim, ignorisalo političko i vojno rukovodstvo bosanskih Srba, koje je od samog početka sukoba idejno podsticano iz neformalnih, a konkretno vojno, ekonomski i politički pomagano iz zvaničnih krugova u Beogradu. Političke ciljeve, koji su počivali na ideji teritorijalnog prekomponovanja jugoslovenskih republičkih granica su, tokom nepune četiri ratne godine, ostvarivale zvanične vojne i brojne paravojne jedinice. Na taj način je pripremana transformacija reke Drine iz granice u kičmu srpske državnosti i konsekventno „stvaranje slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije”. Kreatori takvih političkih ciljeva su svoje ideje promovisali širenjem jezika nacionalne i verske mržnje koji je korišćen ne samo u medijima i kolokvijalnom govoru, već i u zvaničnim dokumentima. U njima je Hrvatska nazivana NDH i govoreno o „bivšoj Bosni i Hercegovini”, dok su pripadnici drugih nacija alijenirani kroz formulacije „ustaše” i „balije”. U uslovima krvavog rata, tako je snažena atmosfera mržnje i osmišljavano kako „silom oružja nametnuti konačno rešenje rata, a svet prisliti da prizna faktičko stanje na terenu i završiti rat.” Tako je u skladu sa planovima „konačnog oslobođenja Podrinja”, rešeno i kako „smanjiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu, i učiniti ih ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbeći osudu međunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja.”
4. Rat vođen sa ovih pozicija je kulminirao događajima koji su se odvijali oko Srebrenice tokom dvanaest julskih dana 1995. godine. Samo dan nakon ulaska srpskih snaga u grad započeo je proces ubijanja zarobljenika, ali i monitoring tog zločina. U periodu od 10. do 22. jula 1995. događaji su se odvijali na dva koloseka – na jednom je zločin sproveden, a zatim organizovano njegovo prikrivanje, na drugom je sve što se dešavalo nadzirano i dokumentovano od strane UN. General Ratko Mladić je 21. jula izdao naredbu za „asanaciju terena“ na kome su vođene borbe i vršene egzekucije, a samo tri dana kasnije su na osnovu in flagrante delicto tužilačke istrage, koju je krajem jula sprovelo haško tužilaštvo kroz razgovore sa izbeglicama iz Srebrenice u Tuzli i obilaske terena, podignute optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića za zločin u Srebrenici.
Prikupljeni dokazi su uključeni u obimnu arhivu Haškog suda koja je, uz brojna druga istraživanja i analize, korišćena pri donošenju gotovo svih presuda, deklaracija i rezolucija koje su se ticale Srebrenice (pri sastavljanju izveštaje zvaničnih komisija Holandije i Republike Srpske; pri donošenju presude Međunarodnog suda pravde kojom je potvrđeno da je u Srebrenici izvršen genocid i utvrđeno da je Republika Srbija prekršila Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida; u brojnim pravnim i istorijskim analizama). Pokušaj sistematizacije znanja i prikupljanja svih relevantnih podataka, kako bi se u budućnosti izbegle manipulacije činjenicama i lažne interpretacije, je doveo i do inicijative za formiranje regionalnog tela koje bi na platformi zajedničkog traganja za istinom o žrtvama, zločinima i zločincima približilo zemlje nastale raspadom socijalističke Jugoslavije. Tako je formirana Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFR Jugoslavije od 1. januara 1991. do 21. decembra 2001. godine (REKOM), ali su otpori njenom funkcionisanju bili snažni, iz različitih razloga i motiva, u gotovo svim sredinama.
U Srbiji su interpretacije uzroka i posledica rata, koje su zasnovane na odbacivanju optužnica i dokaza koje je prikupljao MKSJ, kontinuirano jačale diskurs negiranja zločina, a primarno njegovu kvalifikaciju kao genocida. Stalno problematizovanje tog termina je postalo manipulativna alatka kojom je kontinuirano aktuelizovana nacionalistička ideologija i tako zataškavane brojne političke krize. Narativi o konkretnim žrtvama i zločincima su ostajali na margini javnog polja, a pomeni Srebrenice nailazili na promptne brutalne reakcije desničarskih grupa.
Javnost u Srbiji je gotovo uživo izveštavana o napredovanju vojske Republike Srpske i bila upoznata sa obimom vojnih operacija u Istočnoj Bosni kroz brojne medijske izveštaje prepune gnusnih laži. U danima u kojima je vršeno masovno streljanje zarobljenika, mediji u Srbiji su izveštavali o herojskom oslobađanju Srebrenice. Nacionalna televizija je prikazivala snimak generala Ratka Mladića kako naređuje skidanje ploče na kojoj je ispisano bošnjačko ime (partizanskog ilegalca Reufa Selmanagića Crnog) i gledaocima objavljuje da je „napokon došao trenutak da se, posle Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”. Vesti koje su stizale iz Srebrenice su snažno uznemirile antiratne krugove u Beogradu, koji su odmah reagovali. Već 17. jula Žene u crnom su prvi put nemo stajale u centru Beograda u znak solidarnosti sa ženama i muškarcima Srebrenice. Njihove aktivnosti nisu, međutim, probudile druge društvene i političke aktere. Reakcije šire javnosti su izostale i kada je nekoliko dana kasnije na televiziji Studio B (u vreme podizanja prve otužnica protiv Mladića i Karadžića) predstavljen video materijal koji je 13. i 14. jula snimio novinar Zoran Petrović Piroćanac i u kome se jasno nazirala drama koja se dešavala u Potočarima, Bratuncu, Zvorniku i okolnim selima.
U pisanim medijima najznačajniji tekst koji je nagovestio tragičnu sudbinu preko 8000 ljudi je objavljen u NIN-u 20. jula. U članku „Grad duhova” navedeno je da ostaje misterija šta se dogodilo sa sedam do devet hiljada muških stanovnika Srebrenice.
Tri nedelje kasnije, kada je započela vojna operacija „Oluja” i usledio egzodus Srba iz Hrvatske, zaustavljeni su pokušaji traganja za istinom o događajima u Srebrenici. Oni su postali ponovo aktuelni 16. novembra 1995. godine, pred početak Mirovne konferencije u Dejtonu (Dayton), kada je tužilac Haškog tribunala dopunio optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića za zločin genocida u Srebrenici i izdao nalog za njihovo hapšenje.
Delovi političkih i intelektualnih elita Republike Srpske i Republike Srbije, iako prinuđeni na saradnju sa MKSJ, od samog početka su podvrgli oštroj kritici rad te institucije, suprotstavljajući se na taj način procesu delegitimizacije ciljeva i politike koju je vodilo ratno rukovodstvo RS i krivičnom gonjenju i osudi pojedinaca koji su tu politiku osmislili i sprovodili. Odbijali su da prihvate kvalifikaciju zločina i istovremeno tvrdili da se optužnicama stvara preduslov za suštinsku negaciju RS i početak njenog ukidanja.
Priznanje i prepoznavanje žrtava Srebrenice je, u tom kontekstu, od samog početka bilo u koliziji sa, nikada zvanično proklamovanom ali odlučno sprovođenom, politikom sećanja u Srbiji. Pokušaji personalizacije žrtava i prikazi njihovih sudbina su obeshrabrivani i onemogućavani, jer su budili bojazan da bi mogli podstaći empatiju i solidarnost, kao i osećaj odgovornosti i kritičku svest prema zločincima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
Izveštaji i rezultati istraga koje je od svog osnivanja 2003. godine preduzimalo i Javno tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu su nailazili na brojna osporavanja, dok su dominantni narativi o Srebrenici i ratnim dešavanjima u istočnoj Bosni govorili isključivo o srpskim žrtavama, zločinima jedinica pod komandom Nasera Orića, stradanju Srba u NDH i zločinima 13. SS Handžar divizije tokom Drugog svetskog rata. Time je artikulisan okvir unutar koga su relativizovane bošnjačke žrtve Srebrenice.
5. Intenzivni pokušaji negacije zločina su afirmisani nakon uspostavljanja komemorativne prakse u Potočarima 2000. godine i donošenja prvih presuda za genocid 2001. Biro za odnose sa Haškim tribunalom vlade Republike Srpske je 2002. godine u Studiji o ratnim dešavanjima u Srebrenici jula 1995. zaključio da broj muslimanskih vojnika koje su pogubile srpske snage zbog lične osvete i nepoznavanja međunarodnog prava nije mogao biti veći od sto ljudi.
Toliko očito prikrivanje zločina i brisanje dokaza, je promptno stopirano i dovelo do formiranja nove Komisije vlade RS za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10 do 19 jula 1995. Finalni dokument koji je Komisija usvojila je nastao uprkos velikim opstrukcijama, odbijanju nadležnih institucija i lokalnih vlasti da pruže potrebne informacije i ćutanju najšire javnosti o masovnim streljanjima, primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama koje su svedočile o nameri da se prikrivanjem tela ubijenih sakrije istina o zločinu i njegovim razmerama. Izveštaj Komisije je predstavljao značajan iskorak u procesu saznavanja istine i važnu stajnu tačku za uspostavljanje pravne države u Srbiji. U njemu su navedene informacije o novim masovnim grobnica i naglašeno da su u ubijanju više hiljada Bošnjaka učestvovale jedinice Vojske i Policije RS. Iako su izostala imena odgovornih i izvršilaca, u Završnom izveštaju je konstatovano da su prikupljeni podaci o 7.779 ljudi koji su nestali od 10. do 19. jula 1995. i istaknuto da „ovaj broj, nažalost, nije konačan”. Najzad, u tekstu su prihvaćene i formulacije korišćene u sudskoj presudi generalu Radislavu Krstiću kojima je zločin u Srebrenici kvalifikovan kao genocid. Rad Komisije je predstavljen kao istorijski čin i „dokaz (…) zrelosti srpskog naroda i Republike Srpske, suočavanja sa sobom, istorijom i Drugim”. Zvaničnici RS su isprava podržali ovaj dokument kao svedočanstvo o nepotpunoj, ali zastrašujućoj istini, ali su se veoma brzo povukli i distancirali od njega. Tako je u javnosti uspostavljen diskurs selektivnog priznanja, koji je formalno podržavao proces suočavanja sa zločinima, ali ga je suštinski potkopavao.
I pored važnih institucionalnih pomaka, a posebno nakon burne debate u Narodnoj skupštini Republike Srbije i u najširoj javnosti povodom donošenja Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, nekritično su prihvatane teze o navodnom nametanju kolektivne krivice čitavom narodu. One su preplavile javni prostor i postale mantra većinskog dela građanki i građana Srbije i Republike Srpske. Odbijanje da se prihvate sudske odluke, uključujući i presudu Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine kojom je konstatovano da Srbija nije uradila sve što je bilo u njenoj moći da zaustavi genocid u Srebrenici, niti je preduzela adekvatne aktivnosti na pronalaženju optuženih za taj zločin, je predstavljalo osnov dominantne kulture sećanja koja je isprava sramežljivo, a poslednjih trinaest godina potpuno otvoreno i čak trijumfalno, usmeravala političke prilike. Pokušaji koji su od 2004. do 2015. godine institucionalno učinjeni na rasvetljavanju zločina, prikupljanju informacija i materijalnih ostataka koji bi pomogli u nalaženju nestalih i priznanju krivice su konstantno relativizovani.
6. Te promene su i formalno i suštinski postale vidljive nakon 2015. godine i debakla posete Aleksandra Vučića, u to vreme premijera Srbije, Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima. Od tada je insistiranje na traumatičnim ratnim epizodama, vezanim za stradanje srpskog stanovništva, spretno korišćeno u procesu snaženja lične vlasti centralne figure političkog života u Srbiji. Blokirano je sve što je imalo potencijal da ojača alternativne kritičke istorijske i političke diskurse. Tako je i priznanje zločina u Srebrenici, kao strašnog i neželjenog događaja srpske istorije, zapravo predstavljalo intencionalno relativizovanje činjenica. Iako je i nova zvanična Deklaracija o Srebrenici, koju je 2021. godine donela Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992 – 1995. godine, potvrdila da je u Srebrenici nestalo gotovo osam hiljada ljudi, zaključeno je da je samo polovina ubijena u masovnim egzekucijama. Time je usvojen zvaničan stav da su većinu pronađenih u masovnim grobnicama činili stradali u legitimnim borbama dve vojske. Istim dokumentom je još jednom najoštrije odbijeno imenovanje srebreničkog zločina terminom genocid.
Pitanje genocida, u optužnicama i presudama MKSJ nikada nije objašnjavano brojevima, već namerom. Stoga je u sudskim procesima najpre dokazivana genocidna namera (dolus specialis) da se proterivanjem žena, dece i staraca i likvidacijom zarobljenih muškaraca sa prostora zaštićene zone Srebrenica delimično ili potpuno uništi bošnjačka nacionalna grupa, a zatim određivan stepen individualne odgovornosti osoba koje su zločin osmislile i onih koji su ga izvršili svesni njegovih posledica.
Rukovodstvo Srbije, kao i rukovodstvo Republike Srpske su negiranjem presuda MKSJ, međunarodnih rezolucija o Srebrenici, koje su u međuvremenu usvojile Evropska unija i Ujedinjene nacije, prestankom učešća u komemoracijama srebreničkih žrtava i izbegavanjem javnih osuda izgrednika u slučajevima vređanja i negiranja žrtava, artikulisali politički govor koji je umesto da razvija empatiju prema žrtvama, javnost primarno okrenuo ka opravdavanju osuđenih za učinjen zločin. Kroz medijske napise i njihove manipulativne sadržaje, ali i kroz organizovanu kampanju manjeg dela akademske zajednice koji se uključio u promocije istoriografskih i pravnih analiza u Beogradu i Moskvi, zaokružen je proces identifikovanja Republike Srpske sa njenim rukovodstvom iz vremena rata i uspostavljen kontinuitet sa tada proklamovanim političkim ciljevima. Činjenica da je iz kalendara zvaničnih praznika Republike Srpske izbrisan Dan sećanja na žrtve Srebrenice i obustavljene posete najviših zvaničnika Memorijalnom centru u Potočarima predstavljaju najjasniji dokaz odbijanja da se nastavi potraga za nestalim, a njihovim pronalaženjem započne nova etapa zajedničkog života svih koji žive na prostorima Bosne i Hercegovine.
7. U februaru 2001. godine, W.G. Sebald (V.G. Zebald) je objavio roman „Austerlitz“ (Austerlic), čiji je naslovni junak sredovečni istoričar arhitekture fasciniran monumentalnim zdanjima javnih institucija i železničkih stanica i melanholični tragač za sopstvenim poreklom. Zebaldovi opisi brojnih putovanja Žaka Austerlica (Jacques Austerlitz), zapravo su prikazi njegovih oniričkih iskustava u kojima su se preplitali stvarnost i snovi i nestajala granica između sadašnjosti i prošlosti, fikcije i sećanja. Višeslojan roman je strukturiran oko događaja koji je probudio uspomene potisnute pre više od pola veka. Neočekivano zakoračivši u nekadašnju žensku čekaonicu Železničke stanice u ulici Liverpul (Liverpool) u Londonu, Austerlic je doživeo iznenadni povratak sećanja i prepoznao sebe kao malog jevrejskog dečaka koji je sedeo na tom istom mestu, nakon što je doveden iz Praga jednim od brojnih „Kindertransporta“ 1939. godine.
Zebald je opisao Austerlicove pokušaje da, kroz nekoliko (ispostaviće se samodestruktivnih) putovanja, otkrije istinu o poreklu i sudbini roditelja. Na jednom od putovanja, tokom boravka u Terezijenštatu (Theresienstadt) njegova čula su iznova transcendirala prostor i vreme. Lutanje kroz hodnike, holove i dvorišta nekadašnjeg jevrejskog geta i koncentracionog logora, u njemu su materijalizovala iluziju fizičkog prisustva ljudi koji su tu bili zatvoreni tokom rata.
“Odjednom mi se, s najvećom jasnoćom, učinilo da oni odatle zapravo nikada nisu odvedeni, već da su i dalje živeli, nagurani u tim zgradama i podrumima i tavanima, kao da su neprestano išli gore-dole stepenicama, virili kroz prozore, kretali se u masama kroz ulice i prolaze, pa čak, kao tihi skup, ispunjavali čitav prostor koji je zauzimao vazduh i koji je fina kiša prošarala sivilom. ”
Zebaldov roman je problematizovao višeslojnost istorijskog iskustva i otvorio nove diskurzivne ravni na kojima je promišljan odnos ličnog sećanja i kolektivnog pamćenja. U njegovom delu praznina nastala nakon gubitka nije ostala prazna, već je transformisana u prostor introspekcije i retorspekcije i mesto sučeljavanja perspektiva žrtve i posmatrača zločina.
Suptilan način na koji je oživeo žrtve nacističkih logora i prepoznao njihovu stalnu prisutnost u životima savremenih generacija, čak i kada ih one ignorišu i svesno potiskuju, otvara široki prostor za razmišljanje o razlozima zbog kojih su i danas, trideset godina nakon genocida u Srebrenici, žrtve tog zločina još uvek nevidljive za većinski deo građana i građanki Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Legitimacija tih političkih zajednica je od samog početka počivala na brisanju, uništavanju i prikrivanju materijalnih dokaza koji su svedočili o postojanju društva socijalne pravde i nacionalne ravnopravnosti koje im je prethodilo. Funkcionisanje novih zajednica je podrazumevalo ustoličenje seta novih simbola i rituala, praksi i odnosa kojima je potiskivano sećanja na ljude koji su prethodnu državu i društvo izgradili. Život u novim nacionalnim zajednicama je uspostavljen na skrivanju dokaza o neželjenoj prošlosti, pa tako i na skrivanju tela koja predstavljaju svedočanstvo ne samo o mučkom ubijanju ljudi, već i o njihovom postojanju u vremenu bratstva i jedinstva. U strahu da bauk solidarnosti može da se probudi kroz zajedničke napore na pronalaženju nestalih, i danas ključni politički akteri ćute.
Olga Manojlović Pintar