Krajem prošle godine, povodom gostovanja sarajevske predstave “U posjeti kod gospodina Greena” u Hartefakt Kući, Radmila Stanković razgovarala je za list NIN s glumcem, rediteljem i članom našeg Upravnog odbora, Albanom Ukajem. Intervju u kojem je govorio o glumi, o Sarajevu i Prištini, saradnji s raznim evropskim rediteljima, Branku Cvejiću i o nekim novim mladim generacijama koje se bore za svoj prostor i slobodu, prenosimo u celosti.
Zahvaljujući saradnji sa belgijskim rediteljima, braćom Žan Pjerom i Likom Dardenom, evropski glumac Albin Ukaj (42) može se pohvaliti da je i dvostruki kanski pobednik s filmovima ‘Lornina šutnja’ i ‘Teri i Lokita’. Prvu ulogu imao je u filmu ‘Gori vatra’ Pjera Žalice. Potpisuje režiju filmova ‘Konj’ i ‘Jama’.
Dugometražni igrani film Brak’, u kome tumači glavnu ulogu bio je kosovski kandidat za Oskara. Film ‘Quo vadis Aida’, u kome ima sporednu ulogu, takođe je bio nominovan za Oskara. Njegov debitanstki film ‘Pun mjesec’ bio je nominovan za evropsko otkriće godine od strane evropske fimske akademije, a Ukaj je za ulogu u tom filmu dobio nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Kotbusu, u Nemačkoj. Domaća publika ga je gledala u serijama ‘Klan’ i ‘Kotlina’.
Trenutno snima seriju ‘Frust’ kao regionalni projekat sa međunarodnom autorskom ekipom, u režiji Danisa Tanovića. Oženjen je Sabinom Ćudić (40), predsednicom Glavnog odbora Naše Stranke i zastupnicom u Parlamentu Federacije BiH. Imaju sina Nardisa.
Alban Ukaj je prvi put bio u Beogradu 2003. godine. Od tada je gostovao, snimao, a ove nedelje je igrao na sceni Hartefakt Kuće i tako se posle više od pet godina pojavio u Beogradu kao pozorišni glumac. Publika ga je u utorak 20. decembra gledala u duodrami ‘U posjeti kod gospodina Greena’, sarajevskog ratnog teatra SARTR, u kojoj mu je partner Miki Trifunov. Reč je o dirljivoj i duhovitoj priči o starcu i mladiću koji se uprkos početnom nerazumevanju i netrpeljivosti postepeno zbližavaju i nalaze jedan u drugome utehu. Sagovornik NIN-a kaže za ovu predstavu da je ona “podsjetnik da za pozorišnu predstavu ponekad trebaju samo dva glumca, gramofon, dvije lampe i dvije fotelje – sve ono što može stati u okvir jednog tepiha.”
I još povodom ove igre iz pera Džefa Barona, za sebe kaže da je ateista koji veruje u nešto, ali ne veruje u bogove: “To je danas postalo grijeh priznati, a nije grijeh ubijati u ime tih bogova. Ono u šta ja vjerujem zove se Pozorište, i to je moj hram. Imam pravo na to i stvarno vjerujem da je u tome nešto nebesko. Kada bi se nakon svakog pedesetog izgrađenog vjerskog objekta izgradilo jedno pozoriste, drugačije bi pričali danas. Naša predstava govori i o klerofasizmu. Jako je bitno da znamo da je pozoriste oduvijek bilo blasfemično, i ono mora biti slobodno, bilo to institucionalno ili nezavisno. Mislim da nezavisna scena ima dužnost da bude slobodna.”
Bili ste student Faruka Begolija u Prištini. Koliko ste vremena proveli sa njim pre nego ste otišli u Sarajevo?
Proveo sam odprilike dvije godine. Bili smo prva generacija nakon rata i mnogo nas je volio i pazio na nas. I nije mogao da sakrije da sam mu ja miljenik (haha).
Kako ste upamtili ovog glumca koji je bio omiljen u Beogradu?
Dostojanstven, nevjerovatno duhovit, ništa šarmantnije nisam vidio od njegove smrti. Dana kad sam krenuo za Sarajevo, iscijepao je komadić papira sa svog rokovnika i napisao samo jednu rečenicu i rekao mi je, ‘javi se mom Fuki’ (sada već pokojni Fuad Hadzihalilović prvi direktor Kolegium Artistikuma, prim R.S.). Na tom komadiću papira je pisalo: ”Dragi moj Fuko, čuvaj mi ovo dete. Tvoj Faki”. Ja sam se čika Fuadu javio tek nakon sedam godina, jer mi je bilo neprijatno, ali papirić sam sačuvao. Sreo sam ga kod tadašnje Sarajke. Predstavio sam mu se i izvadio, sada već zgužvani papirić iz džepa, i pokazao mu. Faki je već tada bio preminuo. Dugo je gledao taj papirić i onda je suznim očima podigao glavu i izgovorio: “Nema više mog Fakija. Dijete drago, ličiš na njega.”. Ne mogu da govorim o Fakiju, a da ne budem emotivan. Zamislite da imate takvog prijatelja kome možete napisati samo jednu rečenicu?!
Da li je tačno da ste pošli u Sarajevo, a da niste znali srpsko-hrvatski?
Tačno je. A onda sam naučio bosanski. Ja pripadam poslednjoj generaciji koja je makar malo govorila srpski jezik.
Šta je presudilo da odete u Sarajevo na studije?
Bio sam gost Sarajevo film festivala i bilo je magično. Slušao sam kao dijete o predratnom Sarajevu, kao o mijestu u kojem se mora provesti barem dio života. Ali, ja sam upoznao neko drugo Sarajevo. U nečemu mračnije, a u nećemu još plemenitije.
Posle studija ste ostali da živite u Sarajevu. Koliko često odlazite u Prištinu danas?
Svaki put kada imam priliku, a trudim se da ih bude što više. Kako vrijeme prolazi, sve mi više nedostaje. Priština ima nevjerovatnu energiju. Volio sam underground scenu u Prištini devedesetih, a volim je i sad.
Tata vam je bio novinar, koliko vas je obeležila činjenica da ste bili “novinarsko dete”?
Htjeli vi ili ne, imate svakodnevni doticaj sa politikom. Bio je stalno proganjan, maltretiran od strane Miloševićeve policije. Nemoguće je da kucanje na vrata u bilo koje doba noći od strane policajaca u civilu, ne ostavlja traga na vaš razvoj u djetinjstvu. Meni je bila i danas jeste nevjerovatna ta politika 15. vijeka.
Da li je gluma bila vaša prva, ili poslednja ljubav kad je reč o izboru budućeg zanimanja?
Prva je ljubav bila košarka, ali sa metar i osamdeset, i dva promašena zicera na kraju utakmice, nisam vidio neku budućnost. Volio sam kiparstvo i dugo sam se bavio malim glinenim skulpturama. Upisao sam u isto vrijeme i kiparstvo i glumu, a ujedno sam radio noćnu smijenu kao prevodilac. Sve dok mi jedno jutro nakon neprospavane noći Faki nije rekao: “Moraš se odlučiti. Neću da te vidim više ovakvog na časovima”. Zahvalan sam mu mnogo na tome. Iskonski volim ono što sada radim. Toliko mi nekada zna biti lijepo dok radim predstavu ili snimam nešto, da se često pitam je li ovo stvarno.
Po čemu pamtite studije u Sarajevu?
Po toplom prijemu od strane većine profesora i drugara s klase, po frustracijama oko učenja jezika, po pijanim neprospavanim noćima, po traženju stanova, po patetičnim zaljubljivanjima koja su tada izgledala dramatično, po sjećanju na nezaboravne časove starih profesora. Po prijateljstvu.
Po čemu pamtite rat na prostoru bivše zemlje tokom devedesetih?
Po grčevitoj borbi ljudi da sačuvaju malo ljudskog dostojanstva. Po siromaštvu i solidarnosti, po nevjerovatnoj andergraund muzičkoj sceni, po brizi roditelja, po neizvjesnosti, po besmislu gubljenja ljudskog života, egzekuciji prijatelja, po strahu i po nepodnošljivoj lakoći postojanja.
Imali ste manju ulogu u “Quo vadis Aida”. Iako kandidat za Oskara, filmski znalci tvrde da je tema rata na prostoru bivše Jugoslavije prestala da interesuje svet. Kako vi to vidite, s obzirom na vašu uspešnu međunarodnu karijeru?
Filmski znalci svašta pričaju i znaju. Dobar film je dobar film, kao što je loš, loš. Aida je prvi film snimljen na temu genocida u Srebrenici i mislim da je užasno važan. Bio je nominovan za Oskara i dobitnik je mnogih priznanja. Tako da se ne bih složio sa znalcima. Ja sam imao tu privilegiju da budem dio filma i sreću da dijelim kadar sa Jasnom Đuričić.
Kako je došlo do saradnje sa belgijskim filmskim rediteljima braćom Darden i šta vam je značilo rad sa njima?
Prije četrnaest godina dok su pripremali Lorninu šutnju, tražeći glumce sa albanskog govornog područja, preko francuskog kulturnog centra Andre Malro, našli su i mene. Došli su u Sarajevo i proveli smo dva dana zajedno. Nije to bio klasični kasting. Uglavnom smo pričali o djetinjstvu, o pogledu na kinematografiju i pozorište. Kada su krenuli nazad, rekli su mi – ako dobiješ scenario na čitanje, znači da si dobio ulogu! Dobio sam scenario nakon četiri dana. Moja karijera nakon rada sa njima se promjenila. Film je dobio nagradu u Kanu. Čuvao sam ih kao mentore i drage prijatelje s kojima sam se konsultovao kada sam bio u nedoumici oko nečega. Nisam se nadao da ću nakon 13 godina ponovo dobiti poziv od njih za Tori i Lokita. Film je ponovo bio u Kanu i ponovo nagrađivan. Moja karijera je ponovo dobila adrenalinsku injekciju. Ali, ono što je najvažnije, moje poimanje glume nakon rada sa njima se promjenilo. Svaki moj daljnji razvoj se veže za njih i do kraja ću im biti zahvalan na tome. To je rijetkost.
Film Brak u kome ste igrali glavnu ulogu, bavi se tananim osećanjima gej junaka na Kosovu danas. Da li ste imali zazor, dilemu, strah kako će film biti primljen na Kosovu?
Kada razmišljate o seksualnoj orijentaciji na našim prostorima, nemoguće je da zanemarite autohomofobiju. To je prokletstvo LGBT populacije kod nas. Biti gej i mrziti sebe zbog toga jer živite u okruženju koje to kategorički odbija, i smatra kao bolest društva. Bolno je kada čujete svjedočenja prijatelja, pogotovo kada su devedesete u pitanju. Osjećao sam neku vrstu dužnosti i odgovornosti prema svojim prijateljima koji su prolazili kroz pakao u životu. Meni je to kao neki omaž njihovoj borbi. Izgradili smo našeg Bekima u Braku kao autohomofoba, i to daje karakteru trodimenzionalnu crtu. Mnogo sam ponosan na Brak.
Kako doživljavate Bosnu, Srbiju, Kosovo danas kad je reč o slobodama i pravima građana?
Ne mogu reći da nema pomaka, ali i dalje je to daleko od zadovoljavajućeg. Ohrabrujuće je, mogu slobodno reći fascinantno, kako se mladi bore za svoj prostor i slobodu u Prištini. Pedeset odsto stanovništa je mlađe od 25 godina. Pratim izložbe, okrugle stolove, tekstove po portalima na temu LGBTIQ, i svaki put se iznenadim njihovom hrabrošću.
Da li poredite život i uslove rada dok snimate negde u Evropi, sa sredinom iz koje ste potekli, u kojoj živite? Šta je naša najveća balkanska mana?
Nedavno sam završio snimanje filma na Siciliji pod nazivom For the love of the woman u režiji Gvida Kijeza. Bilo je glumaca sa svih strana svijeta, a ponajviše, kako to evropljani vole nazvati, eastern europeans. Brzo smo klikuli međusobno jer osjećamo neku vrstu bliskosti. Nije realno očekivati iste uslove kod nas i negdje tamo. Mi smo neorganizovani i navikli smo da se žalimo. Zaljubljeni smo u ulogu žrtve. Muka nam je kada ne radimo, a muka nam je kada radimo. Ali, kako je govorio Emerik Blum, nekadašnji direktor Energoinvesta i gradonačelnik Sarajeva, kada su ga pitali koliko ljudi radi u Energoinvestu? On je odgovorio – pola! To je naš mentalitet i u kulturi.
Dugo radite sa Hartefaktom. Od Hipermnezije, preko Izopačenih, vašeg filma Konj, raznih drugih programa – i danas ste takođe tu. Kako vam se čini Beograd iz te perspektive?
Sigurno je to obilježilo i moj lični odnos prema Beogradu i odnos prema samom sebi. Hipermnezija Selme Spahić je jedan od najznačajnih pozorišnih procesa u kojem sam učestvovao. Govorili smo o veoma bolnim temama i Hartefakt nam je to omogućio. Izopačeni je također bila hrabra predstava i do bola iskrena. Beograd kod mene budi pomiješane emocije. Mnogo sam radio u Beogradu i stekao iskrena prijateljstva. Ja ga volim kroz ta prijateljstva. I dalje se sjećam zagrljaja Branka Cvejića ispred Bitef teatra, miris njegovih parfema i rečenice, “jebeš mu mater Bani, zamisli da se nismo upoznali..”. Meni je Cveja Beograd.
Beograd i Priština. Srbi i Albanci. Zvuči kao neprestano ponavljanje istog pitanja: ima li nečeg optimističkog kada o tome pričamo?
Mislim da će se to pitanje prije ili kasnije riješiti. Tu sam optimista, jer nemam pravo i strah me je da budem pesimista zbog svog djeteta. Neću mu nikada reći šta sam čitao iz usana nekog sportaša dok smo gledali utakmicu na svijetskom prvenstvu. Djeca to ne zaslužuju.
Da li se uopšte čujemo međusobno?
Ako me pitate u kontekstu dnevno političke retorike, onda smo daleko od čujnosti. Skoro pa gluhi. Bio sam optimističniji prije par godina da se stvari pomjeraju naprijed, ali retorika koja se danas koristi u regionu, a pogotovo u Beogradu, je pogubna. Ne možete učiti djecu da svi mrze Srbe, jer ih to frustrira i onda to vuku sa sobom u razvoju, a to apsolutno nije istina.
Puno radite sa mladima. Čitala sam neke vaše ranije intervjue, govorili ste da verujete u nove generacije. Kako vam se danas čini ta perspektiva?
Ponovo to zavisi od nas. Šta serviramo u medijima, obrazovnom sistemu, pozorištu, filmovima. Odgovornost za njihovu frustraciju i mržnju pripada isključivo nama. Poražavajuće je kada u ovih 20 godina vidim da smo napravili jedan korak naprijed, a dva nazad. Ali su se neki mladi ljudi ipak upoznali, vidjeli se, komunicirali. Neki su se čak i ljubili. Prvi put su vidjeli Beograd i drugi su prvi put vidjeli Prištinu. Nemamo pravo da im kvarimo snove. To je zločin.
Mnogi ljudi iz pozorista se žale na glumce i snimanje serija. Kažu da je ta glumačka angažovanost ugrozila pozorište. Kako vi to vidite?
To postaje ozbiljan problem. Moramo staviti pozorište kao prioritet i to moraju naučiti i produkcije. Ponese nas muzika, pa mislimo da će to zauvijek trajati. Ovaj val sa serijama će sigurno imati svoje uspone i padove. Otvorila se mogućnost da glumci više rade, ali nisam siguran da će to trajati zauvijek. S druge strane, upravnici pozorišta se moraju zapitati kada glumicama, glumcima, ponude honorar od 50 eura.
Važite u svojoj profesiji za posvećenika. Preko granice, u nepoznato, uprkos političkim (ne)prilikama. Ima li nečeg zbog čega se kajete?
Iskreno nemam. Ranije sam mnogo razmišljao o tome, ali sada nemam vremena za kajanje. Potrudio sam se da sebe uzdižem u principijelnog čovjeka sa čvrstim etičkim stavovima. Da li sam usput pravio greške? Sigurno jesam. Uradio sam nekoliko dobrih stvari, uradio sam i nešto loše, ali opraštate sebi i idete dalje. Ako niko nije nevin, onda sam samim tim i ja nešto skrivio.
Šta biste radili da približite Srbe i Albance. Ima li nešto za šta mislite da bi nas promenilo?
Obrazovni sistem, obrazovni sistem, obrazovni sistem. Na tome moramo insistirati u čitavom regionu. U konstataciji činjenica, a ne u nacional-romantičnoj masturbaciji. Možda smo toliko zaglibili u prošlost i mitove, jer nam budućnost izgleda beznadežna. Ovo je doba kada u Evropi desnicu zovu pragmatizam. Često se sjećam stihova Marka Tomaša: “Sitan je i kukavan naš čovjek, zavidan, nema budućnost, pljuje prošlost, sav je obudavio u sadašnjosti, a sadašnjost, kurva, traje li traje, naprosto upljesnivi čovjeka.”
Da li su vaši roditelji uspeli da vas gledaju u pozorištu?
Jako malo. Jednom u Beogradu kada smo igrali Hipermneziju i jednom u Sarajevu u Tajni džema od malina. To je period od 20 godina.
Radmila Stanković