Reč rediteljke
Tekst Olge Dimitrijević pitanje položaja radničke klase u današnjoj Srbiji uzima kao polazište, inspiraciju, povod, ali to nije tema, ili bar ne centralna, niti jedina tema kojom se bavi. Ja sam ga doživela kao priču o ljudima koji svojim položajem u zajednici (državnoj, radnoj, ali i porodičnoj, bračnoj) nisu zadovoljni, a nemaju mnogo moći ni mogućnosti da ga promene. To malo moći i mogućnosti što im je preostalo oni koriste i ne koriste. Energiju za promenu traće. Moć postaje nemoć. Stiče se utisak da je promena nemoguća, i zapada se u fatalizam: bogati će uvek eksploatisati siromašne, snažni će uvek gaziti slabe, siromašni i slabi će uvek patiti, preostaje im samo da pevaju, odnosno kukaju.
Roditeljska pozicija u komadu je predstavljena kroz lik Zorana, frustriranog i nemoćnog oca, i lik Danice, udvojene horom Majki, koje prostor majčinstva koriste u prvom redu za egzibiciju svoje patnje i jalove brige. Deca se pominju u svakoj zgodnoj prilici, uglavnom kao izgovor za slabosti i prihvatanje kukavičkih izbora. Tako se uvodi tema naučene bespomoćnosti koja se prenosi iz generacije u generaciju i postaje mentalitetski obrazac, od psihološkog postaje društveni i istorijski problem.
Jezik likova u Olginoj drami retko kad dostiže autentičnost govora individue. Komunicira se parolama, narodnim poslovicama, političkim floskulama. Najintimnije emocije artikulišu se stihovima narodnjaka, protestvuje se u ritmu fudbalskog navijanja ili rogobatnog turbo-folka. Sećanja na različite istorijske trenutke i ideologije slivaju se u masu akumuliranog gneva, nezadovoljstva, agresije. Autentične emocije, a pogotovo autentične misli, teško se probijaju kroz ovu veliku konfuziju različitih, često protivrečnih jezika i glasova. Uspostavlja se veza izmedju ekonomskog, društvenog, političkog, etičkog i najzad estetskog sunovrata koji živimo poslednjih decenija. Mislim da najveća vrednost komada „Radnici umiru pevajući“ leži upravo u detekciji devalvacije jezika i u povezivanju različitih vidova propasti pojedinca i društva. Na tim motivima sam u velikoj meri bazirala svoju režiju.
Moj prvi utisak o žanru komada bio je da je to mjuzikl bez muzike. Da je u pitku i popularnu pozorišnu formu upakovana teška depresija, praznina i tišina. Napraviti predstavu koja se ne odriče te lakoće, ali prenosi i osećanje te težine bio je jedan od većih izazova sa kojim sam se susrela u poslednje vreme.
Ovaj projekat za mene predstavlja i nastavak preispitivanja smisla angažovanog pozorišta i delokruga njegovog delovanja, kojim sam se bavila i u predstavi „Da nam živi živi rad“, zajedno sa Milanom Markovićem. Skloni smo da zanemarimo prvu ciljnu grupu kojoj se obraća svaka predstava – a to je sam umetnički kolektiv koji je priprema. U oba procesu postavljala su se ista pitanja: kakve to veze ima sa mnom/sa nama? Često zaboravljamo činjenicu da mi kao radnici u kulturi imamo ne samo pravo, nego i obavezu da temi propasti radničke klase pristupimo neposredno. Pitanja lične i kolektivne odgovornosti, prava na rad, prava na govor, prava na glas, lakoća sa kojom odustajemo od svih tih prava, od moći i prostora koji nam pripada, zatim pitanje solidarnosti, rodne i drugih neravnopravnosti, pitanje demokratije i autokratije, cenzure i autocenzure, sve je to prisutno u svakoj radnoj situaciji – bili mi u fabrici, firmi ili pozorištu. Želela sam da svest o toj primarnoj situaciji, koja prethodi svakoj pozorišnoj iluziji, uključim u proces, a i u krajnji rezultat, makar na simboličan način – kao podsetnik za sebe, za svoje kolege, za publiku kojoj se obraćamo.
Režija praizvedbe nekog komada, pogotovo ako je u pitanju mladi autor, pa još i nagrađen tekst, obavezuje na specifičan način. Uprkos tome, pokušala sam da napravim predstavu koja je lična. Predstavu koja govori i o meni: o mojoj odgovornosti i neodgovornosti, o tome kako se odričem svog govora i ostajem bez teksta, kako i zašto odustajem od svog glasa, i kako se ti moji izbori reflektuju na opštu situaciju, usložnjavaju je, otežavaju, obeznađuju.