O predstavi
Grobnica za Borisa Davidoviča predstavlja jedno od najvažnijih i najcenjenijih književnih dela u istoriji Jugoslavije, a njeno prvobitno pojavljivanje je 1976. godine izazvalo nesvakidašnja komešanja u kulturnim krugovima; ovu su hajku nedugo potom i novine krstile «najvećom posleratnom književnom aferom u nas». Senzacionalistička senka koju je kritika nemilosrdno i neopravdano bacila na Kišovu knjigu nije ju sprečila da tokom poslednjih nekoliko decenija inspiriše burne debate između raznih umetnika i političara, dok pseudodokumentaristički stil i epska struktura njene naslovne pripovetke uspešno razotkrivaju mehanizme istorije i različitih tiranskih sistema koji joj pripadaju. Bezizlaznost Kišovog složenog revolucionarnog junaka osnova je mita koji ova predstava želi da osvetli, a to čini zadirući duboko u suštinu njegovog stradanja. Kroz tragičku povest Novskog, tim okupljen oko ovog kultnog teksta svakim izlaskom na scenu iznova preispituje socijalne, religijske, političke i ideološke pojave koje se kriju u narativu Danila Kiša. Osim toga, Buljanova predstava otvara prostor za razumevanje krhkosti heroja koji se ovde ne nudi kao idealizovana figura, već kao ljudsko biće čija je egzistencija puna sopstvenih nedoumica i nedoslednosti.