Reč rediteljke
Dokumentarno pozorište, jer je istovremeno uzbudljivo i uznemirujuće. Dokumentarne predstave koje sam gledala u proteklih nekoliko godina su na poseban način utjecale na mene (predstave Rimini Protokolla, Sanje Mitrović, Illay den Boera, u određenoj mjeri i Need Company-ja…). Specifično su pozorišno istinite, pored toga što gledate i slušate o događajima koji su se stvarno odigrali, autori i autorice u pravilu istraže dijelove svoje biografije koji se teško priznaju. Meni je u pozorištu upravo to najuzbudljivije, spremnost da se suočiš sa vlastitim mrakom, strahovima, predrasudama, vlastitom mržnjom i vlastitim zrnima zla. Jer to svi imamo, bilo osvješteno ili ne. I tu za mene leži i društvena odgovornost u pozorištu. U određenom smislu suočavanje- prvo pojedinačno i vlastito, da bismo mogli govoriti o kolektivnom.
Intimna historija. Mene je upravo to zanimalo. Ona je za osam ljudi koje gledamo na sceni nužno obilježena ekstremnim društveno-političkim okolnostima. Ali i dalje me je zanimala intimna historija. Dobro, historijske činjenice su tu (iako ih sukobljene strane različito tretiraju), ali šta se tebi događalo? A tebi? Kako si ti to tada vidio/vidjela, sa pet, deset ili trinaest godina? Znala sam da ću spajanjem ljudi iz Sarajeva, Beograda i Prištine i bavljenjem njihovim biografijama nužno dobiti politički kontekst. Htjela sam da on bude prisutan kroz predstavu baš onoliko koliko je obilježio živote osmero djece ili adolescenata u to vrijeme. Iz njihove vizure, u tadašnjem trenutku, bez komentara iz današnjice. Tih dvadeset godina su većina života ili cijeli život za autorski tim. Ostavile su nepovratne posljedice i nebrojene ožiljke. Ali je to istovremeno naš život, jedina stvarnost koju smo odrastajući poznavali. I ti individualni doživljaji, pogled na svijet djece koja odrastaju u ekstremnim okolnostima, to je ono što me zanima.
Tok procesa je bilo teško predvidjeti. Metodologija rada je postojala, ali materijal za predstavu je osam života, tu postoji toliko rukavaca u koje se može skrenuti. Selekcija materijala je bila bolan proces, jer se zaista moglo napraviti nekoliko predstava. Meni lično je bilo najkomplikovanije događaje estetizirati, a ostati vjerna dokumenarnosti. Ništa što je ušlo u predstavu nije fikcija. Ni dijalozi, koji su se ili tačno tako odvili ili izašli iz ponuđenog materijala za improvizacije– dnevničkih zapisa, pisama ili svakodnevnog života porodica. Bilo mi je bitno da zadržim autentičnost istovremeno govoreći pozorišnim jezikom da bi sve dobilo univerzalnu ravan. Glumcima se lični materijal sa tokom procesa pretvarao u scenske zadatke i otklon koji su morali postići je jako značajan. Bitno je publici ne nametati vlastiti stav, emociju ili komentar. Ostaviti im prostora da sami zaključuju. To zvuči jednostavnije nego što jeste, kada govorite o događajima koji su se vama desili. Treba biti objektivan u okviru vlastite subjektivnosti.
Trejler predstave: https://www.youtube.com/watch?v=gtyH1neJgh4